Sem mene u sobi 314 živi jedan pisaći sto i na njemu mali televizor. Pored mene je noćna polica sa lampom iznad. Oni uvek idu u paru. Po nekad se pitam o čemu razmišljaju...ako uopšte to mogu. Ona gleda u njega sve vreme, on u nju i to je sve. Samo ćute i gledaju se. To rade već dvadeset godina. Gledaju se. Ko zna, možda ona njega uopšte ne voli. Ili on nju. A moraju da se gledaju. Takav je život. Levo od mene je veliki plakar sa ogledalom i hodnik ka kupatilu.
Znam da je vrlo neukusno prepričavati tuđe intime sakrivene među četiri zida, daleko od pogleda. Ali, nemojte pogrešno da me shvatite, to je moj život - gomila delića drugih, ljudskih života, tajne, sreće i nesreće. Ja ne idem nigde i sve što mogu da vidim su ti komadići života. Nemi posmatrač. Taj sam. Ne mogu da se mešam, ne mogu da govorim glasno, ne mogu da se pomerim.
No comments:
Post a Comment